Povijest

Klinička citologija u Hrvatskoj – razvoj

Veliki interes kliničara za primjenu citoloških pretraga u dijagnostici raznih bolesti i patoloških promjena koje im prethode potaknuo je u nas polovicom 20. stoljeća nagli razvoj citodijagnostike. Do tada su se kliničari raznih speci­jalnosti bavili citološkim pretragama uz svoju osnovnu djelatnost, ali je sve većom primjenom citodijagnostike u praksi nastala potreba za izobrazbom liječnika u samostalne stručnjake – kliničke citologe. Liječnici koji su se pretežno bavili citodijagnostikom osnovali su u cilju svrsishodnog i siste­matskog razvoja citologije samostalnu stručnu organizaciju 1970. godine u okviru Zbora liječnika Hrvatske (ZLH) pod nazivom Sekcija za citologiju i citodijagnostiku ZLH, čiji su članovi preko tadašnjeg Udruženja kliničkih citologa Jugoslavije bili ukljuceni u EFCS (European Federation of Cytology Societies). Godine 1991., nakon srpske agresije na Hrvatsku, Sekcija izlazi iz Udruženja i 1992. g. kao Hrvatsko društvo za kliničku citologiju Hrvatskog liječničkog zbora (HLZ), na kongresu citologa u Pragu dobiva status proma­trača u EFCS i upućuje molbu za učlanjenje u IAC (The International Academy of Cytology). Godine 1993. na sastanku u Beču naše stručno Društvo postaje redovni član EFCS, a naziv Croatian Society for Clinical Cytology (Croatian Medical Association) pridružen je skupini naziva četrde­setak citoloških društava svijeta koji se objavljuje u svakom broju Acta Cytologica, časopisu IAC.

Danas Društvo broji 117 članova, a dosadašnji predsjednici, tajnici i blagaj­nici prikazani su u tablici.

Prisjetimo se definicije kliničke citologije i njenog razvoja u svijetu i u nas: Klinička citologija je interdisciplinarna dijagnostička struka medicine koja na temelju mikroskopske analize stanica različitih bioloških uzoraka prepozna­je fiziološka stanja, otkriva i dijagnosticira benigne, premaligne i maligne patološke procese.

U ginekologiji prvo izvješće o mogućnosti primjene citologije u otkrivanju karcinoma pod nazivom “New Cancer Diagnosis’” koje je dao G. N. Papanicolaou 1928.g. nije naišlo na razumijevanje od strane kliničara i pose­bice patologa. Tek nakon objave djela G. N. Papanicolaoua i H. F. Trauta pod nazivom “Diagnosis of Uterine Cancer by Vaginal Smear” 1943. godine priz­nata je vrijednost citologije u ovom području u Americi, a ubrzo zatim i u cijelom svijetu.

U hematologiji citološke pretrage razvili su u Europi kliničari već početkom stoljeća, te su ih doskora u obliku aspiracijske i eksfolijativne citodijagnostike proširili i na ostala područja.

I u Hrvatskoj su citodijagnostiku počeli razvijati kliničari. Ona je svoje kori­jenje pustila u hematologiji između 30-tih i 40-tih godina, a Erik Hauptmann je bio zaslužan da su i ostale struke prihvatile citološke pretrage. Utemeljiteljicom hrvatske kliničke citološko laboratorijske struke mogu se smatrati prof. dr. Beata Brausil čiji su učenici (I. Črepinko, M. Dubravčić, Z. Grgić, H. Harambašić, D. Ivanov, J. lvić, K. Ljubimir, V. Rajčić, A. Tiefenbach, Z. Škrabalo i drugi) budući osnivači citologije u pojedinim područjima medicine. Citodijagnostika u ginekologiji razvila se neovisno i to ponajviše zaslugom Jasne Ivić (slika), prvog liječnika koji se u nas potpuno posvećuje citologiji.

Krajem 60-tih godina uviđa se potreba za sistematskom izobrazbom citologa i citotehničara te je na poticaj patologa Ante Zimola (slika)  i hematologa Erika Hauptmanna (slika) 1967.g. osnovan poslijediplomski studij “Medicinska citologija” na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Inga Črepinko (slika) 1967.g. organizira dokvalifikaciju zdravstvenih tehničara za citotehničare. Zalaganjem vrlo aktivnih stručnjaka iz kliničke citologije okupljenih u tadašnjoj Sekciji za citologiju i citodijagnostiku ZLH te predstavljanjem opširne dokumentacije i detaljnom razradom plana i programa odobrena je 1974. g. specijalizacija iz “Medicinske citologije” (kasnije “Kliničke citologije”) za liječnike.

Tijekom 1970. g. osnovana je Sekcija za citologiju i citodijagnostiku ZLH sa svrhom da Klinička citologija postane samostalna interdisciplinarna dijagnostička struka te da se regulira status stručnjaka koji se njome bave. Članovi društva uvijek su za predsjednike i tajnike birali osobe koje su imale veliko iskustvo u kliničkoj citologiji, te volju i sposobnost da surađuju s kliničarima, stručnjacima ostalih specijalnosti, zdravstvenim službama u Hrvatskoj, te s Medicinskim fakultetom i raznim zdravstvenim učilištima. Pod njihovim vodstvom rad je tekao kontinuirano u obliku stručne i znanstvene aktivnosti, organiziranja edukacije, evidentiranja podataka  značajnih za praćenje razvoja struke , te na zaštiti interesa kliničke citologije i citologa. Najznačajnije aktivnosti u okviru posljednjeg bile su očuvanje samostalnosti struke, bolja organizacija citološke službe u zdravstvenim ustanovama u vidu samostalnih organizacijskih jedinica, kontrola kvalitete rada, određivanje nazivlja i normativa citoloških usluga za oblikovanje realnih financijskih pokazatelja, te zaštita na radu.